Piše: PERIVOJE POPOVIĆ
Znano je i to, ali da ponovimo, da je Marko Miljanov rođen 1833, 25. aprila na istorijskom Medunu u Kučima, kod Podgorice. Od 1856. kao već afirmisani mladi junak i hajdučki četovođa (zanimljivo, poklapa se sa godinom u kojoj je izvršena velika pohara Kuča od strane crnogorskog knjaza Danila i njegovog okruženja), Marko je u državnoj službi na cetinjskom dvoru, prvo kao perjanik, potom kao kabadahija, brigadir, vojvoda, guverner novooslobođene Podgorice i senator. Konačno, u godinama 1882. i 1883. dolazi do sukoba i razlaza sa knjazom Nikolom, nakon koga Marko gubi sva zvanja i prinadležnosti, povlači se na svoj rodni Medun, gdje, na sreću, počinje da se bavi književnim stvaralaštvom. Umro je kao slavan i slavljen junak, patriota, integrist, etičar i književnik u Herceg Novom 1901. godine, na Sretenje Gospodnje.
Pomenuta 1882. godina od izuzetne je važnosti za stvaraoca Marka Miljanova. Naime, tada najslavniji crnogorski razvojvoda počinje da piše, jasno je, da piše u stvaralačkom smislu. U najmanju ruku je neobazriva naivnost istraživača koji tu činjenicu povezuju sa dotadanjom elementarnom nepismenošću znamenitog i potvrđenog pisca. Marko jeste bio i ostao gramatički skromno pismen, vidi se to i po ortografiji i po pravopisu, ali ne značajno skromnije od nekih savremenih crnogorskih pisaca sa veoma zvučnim samozvanjima, posebno ako se uzme u obzir nužna vremenska relacija. Teško da bi mogao da se posmatra kao „nepismen” izuzetno bistar čovjek, vrstan narator i rezoner, rođeni stvaralac čija su mišljenja uvažavali i nužno potvrđivali npr. Jozef Holeček, Valtazar Bogišić, Simo Matavulj i Pavle Apolonovič Rovinski. Marko Miljanov je Pavela Apolonoviča s posebnim simpatijama nazvao Pavle Rus u vrijeme čuvene Markove gusinjske golgote kojoj je svjedok bio i sam P. A. Rovinski.
No, i prije pomenute godine, Marko Miljanov Popović se stvaralački i pjesnički ogledao. Poznata je (istina još uvijek kao odlomak) njegova „Oda knjazu Danilu” iz 1851. godine. „Poslanica Leki Ivanovu” iz 1876. i „Pismo knjazu Nikoli” iz 1877. – sačuvani su i objavljeni u cjelini. Sva tri djela su pjesnička.
Međutim, Markova najznačajnija djela nastaju upravo od godine koju smo apostrofirali. Epistola u stihovima „Poslanica serdaru Jolu Piletiću” napisana je na Medunu 1882, a objavljena u Beogradu 1883. kao jedino za života autora objavljeno djelo. Godine 1901, ubrzo poslije Vojvodine smrti, u Beogradu su objavljeni „Primjeri čojstva i junaštva”, najznačajnije njegovo djelo, potom opet u Beogradu „Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi”, 1904. godine, i „Život i običaji Arbanasa”, prvo kao feljton u Ljetopisu Matice Srpske 1904/1905. godine, u Novom Sadu, i kao knjiga 1907. u Beogradu. Iz istog djela kasnije je izdvojena povijest u prozi i stihu „Srpski hajduci”, a knjiga je objavljena i kao posebno djelo u priređivačkoj obradi R. Milića i P. Popovića, a u izdanju Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” iz Podgorice, 1996. godine. Pomenuti priređivači djelo tretiraju kao poetski roman. Sada već čuvena „Poslanica vojvodi Peku Pavloviću”, 1043 stiha i značajan broj stranica proznog teksta, pronađena je i prvi put objavljena u časopisu „Stvaranje” 12/1971, str. 1515-1572, u redakciji Milorada Stojovića i pod naslovom „Vojvodi Peku Pavloviću”. Jovan Čađenović djelo naslovljava „Poslanica Peku Pavloviću”, a ovaj autor zajedno sa Radosavom Milićem u realnoj analogiji daje rečeni adekvatni naslov. „Ovo djelo povećava i bogati Markov književni rad – tematski i sadržajno, idejno i formalno. Zato je (njegov) značaj višestruk”, pa, dakako, i sa stanovišta teme koju apostrofiramo.
Kako navodi Bane Novakov Ivanović, Markova djela: Zbirka od 300 epskih deseteračkih pjesama i „Poslanica Jozefu Holečeku”, velikom češkom publicisti i Markovom prijatelju, nestala su i očigledno zauvijek izgubljena pod sasvim nerazjašnjenim okolnostima.
Prozno „Pismo Marka Miljanova” vojvodi Lazaru Sočici, osobito je značajno sa literarnog, a naročito sa sociološko-istorijskog aspekta zbog date trajne autentičnosti. U sličnom smislu nezaobilazna je i Poslanica čestitkoviću i odobrikoviću, značajno Popovićevo djelo koje je dugo vremena zbog teškog teorijskog ali i suštinskog poimanja ostajalo po strani...
(Nastaviće se)